Nije mi dugo trebalo da smislim jednu od prvih tema, o kojoj bih pisala blog. Na pisanje o ovoj temi potaknula me situacija u kojoj sam se sama našla- dečki, koji su izrađivali moju web stranicu, tražili su (preporučili mi) od mene da počnem pisati blog. Iako generalno volim izražavati svoje misli pisanim rečenicama, praktički nikada nisam pisala nešto dulje od stručnih nalaza i mišljenja psihologa ili osobnije od objava na društvenim mrežama i za mene je ovo bi prilično veliki izazov, za koji sam jedino znala da ga hoću i želim ostvariti. Također, znala sam da mi pisanje bloga značajno može (u pozitivno smislu) utjecati na moje poslovanje. Jedino nisam znala kako početi, odnosno, neprestano sam nalazila „izgovore“, zbog kojih još „ne mogu“ ili „ne stignem“ početi pisati blog… Pa sam odgađala započinjanje. Jedan dan, drugi dan… tjedan dana, dva mjeseca... I kada sam uzela laptop u ruke radi pisanja bloga, sjela sam i ustala od njega više puta dok nisam napisala prvu rečenicu. Budući da sam prepoznala kako očito odgađam započinjanje i rješavanje „zadatka“- pisanje svog bloga, odlučila sam se, kao jednom od prvih tema, pozabaviti upravo time- odgađanjem, odnosno samo- sabotažom. Odgađanje samo po sebi i nije tako strašna stvar, no, što ako nas upravo ono koči u našem napretku i, primjerice, poslovnom uspjehu?

                Odgađanje je jedan oblik „samo- sabotaže“, koja je zapravo prilično univerzalna- svi ju činimo u nekom obliku, ponekad. No, kako nastaje ona i zašto ju činimo?

                Ljudsko ponašanje možemo gledati kroz dva primarna cilja ponašanja: jedan je postići nagradu, a drugi je izbjeći prijetnju. Kada su ta dva oblika ponašanja u ravnoteži, sve je u redu- trudimo se postići nagrade, ponekad moramo izbjeći prijetnju i to je to. Međutim, problem nastaje, ako naše ponašanje dominantno bude u obliku „izbjegavanja prijetnje“- to znači da većinu vremena nastojimo ostati „sigurni“, ne izložiti sebe mogućoj „opasnosti“, koju naš mozak u pravilu doživljava, kao prijetnju po život. Tada je „uključena“ samo-sabotaža. Međutim, u današnjem svakodnevnom životu, svakodnevna „prijetnja“ više nije opasna po naš život- to više nije medvjed ili neka druga divlja životinja- današnje „prijetnje“ su nam nedobivanje posla, odbijanje potencijalnih partnera, socijalna izolacija, neugoda prilikom javnog nastupa… Ove situacije mogu kod nas izazvati prilično jaku psihološku bol i natjerati da ih izbjegavamo isto kako bismo izbjegavali fizičku prijetnju. Drugim riječima, jednako doživljavamo psihološku i fizičku prijetnju pa se u spomenutim, današnjim „prijetnjama“, zapravo aktivira naš odgovor „borbe ili bijega“, iako se radi samo o psihološkoj prijetnji. Vremenom ljudi mogu sve više izbjegavat ove, psihološke prijetnje, a sve manje se usmjeravaju na postizanje nagrada.

                Prema nekim autorima, četiri su glavna faktora, koja utječu na to hoćemo li biti skloni samo-sabotiranju i koji upravljaju (najčešće nesvjesno) našim ponašanjem, sve dok ih ne osvijestimo: loša slika o sebi, internalizirana vjerovanja o sebi, strah od nepoznatog te potreba za kontrolom. Neki ljudi, skloni samo-sabotaži, mogu imati izražena sva ova četiri faktora, neki mogu imati izražena jedan ili dva.

Slika o sebi

Sliku o sebi razvijamo u raznim područjima života pa, ovisno o tome, u kojem području lošije mislimo o sebi, veća je vjerojatnost da ćemo se u tom području života samo-sabotirati. Primjerice, ako loše mislimo o svojim sportskim sposobnostima, manje je vjerojatno da ćemo se lako odlučiti na redovito vježbanje. Tako osoba, koja želi biti u boljoj fizičkoj formi, a ima sliku o sebi da nije „sportski tip“ može odgađati vježbanje i na taj način svojim ponašanjem zapravo potvrđivati svoje vjerovanje o sebi, odnosno, pridonositi da se ostvari „samoispunjavajuće proročansvo“.

Internalizirana vjerovanja o sebi

Naša internalizirana vjerovanja o sebi, zbog kojih se sabotiramo, zovu se i naša ograničavajuća vjerovanja. To su vjerovanja o nama ili svijetu, koja ograničavaju naša ponašanja. Vrlo često nismo svjesni naših ograničavajućih vjerovanja. Njih smo stekli davno u djetinjstvu i ne prepoznajemo ih na svjesnoj razini, odnosno, nismo svjesni kako nam svakodnevno oblikuju ponašanje. Jedno od najčešćih ograničavajućih vjerovanja, koje mnogi od nas imaju, jest „ja to ne mogu“. (Npr.: „Ja ne mogu redovito trčati“: „Ja ne mogu upisati fakultet“; „Ja ne mogu pronaći dobar posao“ itd.) Kada vjerujemo da nešto ne možemo učiniti, najčešće to niti ne pokušavamo činiti. No, ta vjerovanja su samo naše misli, odnosno riječi, koje slušamo i prema kojima se ponašamo. Dakle, ograničavajuća vjerovanja su misli, preoblikovane u riječi, koje utječu na naše ponašanje i ograničavaju ga. Zanimljiv je način na koji ta naša vjerovanja opstaju: jeste li ikad doživjeli neuspjeh, zbog kojeg ste osjećali neku vrstu zadovoljstva ili olakšanja, zato što ste njime „nešto dokazali“? Primjerice, osoba može vjerovati kako „ne može“ ili „nije dovoljno dobra“ da nađe partnera ili partnericu pa onda, zbog toga vjerovanja, niti ne pokušava izaći, družiti se s ljudima, upoznati nekoga i sl. Budući da si je ta osoba svojim ponašanjem zapravo smanjila vjerojatnost pronalaska partnera, moguće je da ostane sama i, na kraju se njezino vjerovanje da „ne može“ potvrdi te osoba može osjetiti svojevrsno „olakšanje“ jer je potvrdila ono, u što vjeruje.

Strah od nepoznatog

Strah od nepoznatog, odnosno, strah od promjene prilično je blizak ljudskoj vrsti, no, neki ljudi (ovisno o crtama ličnosti) osjećaju se ugodnije s promjenom, dok drugi manje. Oni, kod kojih neizvjesnost stvara višu razinu nelagode, manje su skloni tome da ne posežu za „višim ciljevima“, s obzirom da rad na njima donosi, prije ili kasnije, određeni trenutak neizvjesnosti. Vjerojatnije je da će oni ostati „u poznatome“ i ne raditi na promjenama, makar one vodile i ka boljem i ispunjenijem životu.

Potreba za kontrolom

Potreba za kontrolom, kao četvrti faktor o kojem ovisi  hoćemo li se samo-sabotirati, često je prisutna kod ljudi tzv. tipa A osobnosti (karakterizira ih snažan i natjecateljski poriv za napredovanjem i postignućima; pretjeran osjećaj hitnosti i hitrog protjecanja vremena; pretjerana odanost svom zaposlenju…). Napredak i postizanje viših ciljeva svakako će dovesti ljude u nekom trenutku u situaciju „bez kontrole“, što ovakvim osobama može teško pasti, zbog čega su oni također skloni radije izabrati situaciju „pod kontrolom“ od one, koja bi im omogućila ostvarenje viših ciljeva.

                Prvi korak ublažavanju samo-sabotiranja jest prepoznavanje smosabotaže, odnosno, područja života, u kojem ju činimo. Zatim slijedi osvještavanje faktora, koji uzrokuju samosabotažu. Nakon toga je potrebno osvijestiti svoje misli i vjerovanja, koji su vezani uz naše emocije, odnosno, sabotirajuća ponašanja. Nakon toga je važno isplanirati, na koji način ćemo promijeniti svoja sabotirajuća ponašanja i misli. Ujedno je važno naučiti i tolerirati emocije, koje idu uz to.